Što je zajedničko kraljici Elizabeti, Jennifer Aniston i Hemingwayju?

Na prvi pogled, ništa.

Na drugi, opet ništa.

Tek pravi poznavatelji životâ ovih troje, ili pravi poznavatelji jednog divnog prozirnog pića znaju odgovor: GIN!

Iako se preteče i raznorazne verzije gina konzumiraju već više od 1000 (!) godina, pravu slavu gin je stekao u prvoj polovici 18. stoljeća u Velikoj Britaniji. Tada su britanski zakoni dozvolili široku proizvodnju gina, što je rezultiralo otvaranjem hrpe gin-shopova, ali istovremeno i uništilo kvalitetu. Gin se pio na svakom koraku, i u svakom obliku. Do 1743, Britanci su prosječno salijevali u sebe nevjerojatnih 10 litara gina godišnje!

Famozni London Dry Gin ne mora zapravo biti napravljen u Londonu, ali mora pratiti smjernice za proizvodnju, koje je postavio Gordon’s. Nakon što je uvedena zabrana slobodne prizvodnje gina (kako bi se stalo na kraj opijanju), Britanci su morali dizati kvalitetu proizvedenog gina, i proći stroge uvjete kontrole kvalitete. U tome je prednjačio Gordon’s, koji je i danas jedan od najjačih proizvođača.

Podizanjem i kontrolom kvalitete, gin je ponovno došao na dobar glas. Isplivale su brojne varijacije i kokteli na bazi gina, od kojih je možda najpoznatiji martini. Čak je i Bondovo omiljeno piće martini: „shaken, not stirred“. Ludovanje za martinijem je svoj vrhunac doseglo devedestih godina prošlog stoljeća, pa su i čaše koje danas poznajemo kao martini čaše tek tada dobile svoj današnji naziv. Do tada su se jednostavno nazivale čašama za koktel. 

Jačanjem hipsterskog pokreta, i fokusiranjem na kvalitetu i malu proizvodnju, u posljednjih desetak godina u svijeu, ali i kod nas se počelo obraćati više pažnje na ovo piće. Danas se u Hrvatskoj u proizvodnju gina sve više uključuju i OPG-ovi, te sakupljači samoniklog bilja. Mala Hrvatska broji desetak kvalitetnih destilerija, koje svoje mjesto pod suncem zasluženo traže i na svjetskom tržištu.